Melanholija
Vidim je. Zato što je se prvi put ne plašim. Zapravo je prvi put puštam da me vodi. Kroz ovo, naizgled, bespuće.
Uvek sam najviše volela jutro. Onu izmaglicu koju diže topla zemlja u svom prvom izdahu zore. Ona nestane kao što nastane. Gotovo kao što traje duboki udah i izdah. I hvata se samo uz buđenje bez sata, sa onim izrazom na licu koje ima samo dete kada se probudi. Na tom licu tako jasno i nevino piše: ne znam. Ne znam kuda idem ovoga dana. I naizgled isti ritam koji mu postavljamo u svakom danu: duručak, ručak večera, aktivnosti, stimulacije, prođu svakoga dana drugačije. Jer dete vodi dan po svom impulsu života. Svakoga dana postavlja druga pitanja, izmišlja igre da zabavi sebe, a zabavlja i nas. Bila sam Montessori vaspitač. Radila sa preko tristotine dece. Imala sam tabele u kojima bih aktivnosti koje pokažem deci pratila njihova postignuća. Kolone u njima imale su nazive: video, probao sa greškom, uradio bez greške. Moja omiljena kolona bila je poslednja: uradio drugačije. Može i drugačije. Sve naučeno može i drugačije. Sva znanja, informacije, tutoriali, know how, teorije, metodike, uputstva za upotrebu koja smo čitali, pamtili, učili, mislili o njihovoj primeni sa naporom da ne zaporavimo neki korak nisu bezvredna. Osim ako ne mislimo da ih i dalje ponavljamo bez greške. Greška je jedino ispravna. Greška je izmaglica koja se u rano jutro diže i koju treba udahnuti, duboko do dna utrobe, i izdahnuti polako. Dok se izmaglica diže pred nama se otvara put: može i drugačije.
Kucam sa četiri prsta iako sam završila slepo kucanje. Zašto? Zato što je slepo kucanje bio kurs koji sam upisala misleći nekada da je korisno imati zbog posla koji mogu naći. Veština. Nevešto sam naterala sebe da taj kurs završim. Od deset, ostala su mi četiri prsta. Za to mi nije trebao kurs. Tako nekako ide priča sa svim našim znanjima i naučenim obrascima života. Imamo viškove koji nisu po našoj meri. Po suštini svakoga od nas. I ta jutranja melanholija koju sada vidim bila je tu ceo moj život. Bežala sam od nje misleći da je depresija. Bežala sam u akciju od jutra do mraka. Godinama, decenijama. A ona bi ostajala tu i uvećavala se u meni pritiskajući me nežno. Tek kada bih sela da pišem, pustila četiri prsta da lete po tastaturi u nekom svom ritmu koji ne vodi moj um, nego upravo melanholija, naišlo bi olakšanje. Popila sam ozbiljnu količinu lekova za glavobolju u životu pokušavajući da zaustavim migrene. Otvarala sam ampule novalgetola i pila ih naiskap jer su jedino one mogle da me obore u san u kome sam zaboravljala ko sam i u kome bi nestala migrena posle dvadesetak minuta. Budila bih se kao nova. Kao dete. I tek tada počinjala dan po osećaju iznutra. Polako, i nežno prema sebi. Trebalo mi je skoro tri decenije da pročitam u sebi uzrok nastanka migrene. Utisci dana bi se nagomilali, češće lepi nego ružni, kojima nisam davala vremena da se otvore, kao izmaglica u jutarnjem početku dana. Nisam imala hrabrosti da u svaki od njih uđem, da zastanem i polako pogledam jedan kadar sopstvenog filma kao što omiljenu kompoziciju ponavljam i slušam onoliko puta koliko je to biću potrebno. Samo za muziku sam imala strpljenja.
Moja melanholija je kao muzika. Ponavlja se, ulazi i izlazi, uvija, diže i spušta energiju moga bića u nekom ritmu koje je potrebno samo da pratim kao dete koje posmatram dok radi nešto drugačije od onoga što sam ga naučila. To je poezija života. Time sada popravljam sebe.