Dokolica-pregled

DOKOLICA ILI DA MI NIJE MENE BILO BI MI STRAŠNO DOSADNO


Postoji krug po kome se dosta dugo vrtim i nikako da iz njega izađem. A znam i osećam da se iz svakog kruga na jednu stranu može i mora izaći. Postoji krug dobra i krug zla. Sfera dobra i sfera zla. Moraš se izboriti sa svakom trunkom zla u jednom krugu da bi uspeo da se izdigneš za jedan nivo više. Ili padaš. Poješće te zlo. Moraš počistiti gomile smeća oko sebe i u sebi da iz sfere recimo mržnje uđeš u sferu ljubavi. Za ljubav treba hrabrost, lucidnost, snaga. Samo pola mene, samo pola tebe je lepo, toplo, iskreno, čisto, vredno, odano. Druga polovina je strah, mržnja, lenjost, bolest, kukavičluk. Pola mene je kretanje. Pola je mirovanje. Ali ne ono mirovanje u kome na tren staneš da bi opet krenuo. Te naše putanje izgledaju kao paukova mreža. Ono što pauke čini posebnim je nezaustavljivo kretanje u tkanju mreže. Snažna energija i upornost malog bića. Gledajući njihove mreže stvorila sam sliku mreže, kruga, sfera svakog čoveka. Pauk je neverovatan. Svuda ih pravi: po kamenu, po drvetu , čak i po cveću. I čovek ako hoće isto to može bilo gde i bilo kada. “ Mesečina, paučina, poezija.“ To sam jednom čula da je neko u dahu izgovorio. Tri nevidljive stvari koje mogu da te uhvate snažno i dominantno. To su čestice spoljašnjeg kruga, toliko sitne, gotovo golim oko nevidljive. I unutrašnja, jedna, koja je uvek negativna. Nameće se kao suštinska , kao osnovna kao bitnija od svih ovih sitnih. Ove spoljnje su u stalnom kretanju. Ova unutrašnja je kruta, hladna, nepokretna. Ona je naše malo, negativno „JA“ koje nas gricka iznutra i predstavlja našeg najvećeg neprijatelja.

To je naša potreba za materijom koju najbolje simboliše novac. Ako posegneš samo za njom, gubiš sve ostale nevidljive pozitivne i padaš. Ako negiraš potrebu i postojanje iste rasipaš se i vrtiš po krugu dok se ne umoriš i ponovo padaš. Jer koliko god da imaš snage nisi je upotrebio pravilno da nadvladaš strah od onog suprotnog i da ga nadmudriš i nastaviš lagano dalje svojim putem.
Ispod ovog kruga postoji još mnogo krugova. Ako se bojiš nećeš sagledati ni njih ispod a još manje ćeš uspeti da se izdigneš iznad ove površine. Tvoj put, tvoj život gledano ovako je kao šerpa u kojoj ima nešto malo hrane da se napuni tvoj stomak. To je najkraći put kojim možeš da ideš. Zapravo se samo čini da se krećeš, a ti se vrtiš između hrane, spavanja i obavljanja nekih delatnosti sa kojima nisi suštinski povezan. Dok se ne umoriš i padneš tamo odakle si iznikao. Ti ponekad želiš da nešto promeniš i tada gotovo da se u tebi ne primećuje ova crna rupa. I taman kada si pomislio da si sve dobro povezao, osmislio, da će tvoja ideja biti potkrepljena adekvatnom materijalizacijom probudi se neman u tebi i pojede sve lepo što je u tebi izniklo. Ta neman se zove lenjost, strah, mržnja ….
Ima jedno stanje koje definiše svako biće, svaku česticu koja se kreće i postoji. To je stanje dokolice. Opterećeni običnim, svakodnevnim obavezama i navikama ljudi izgledaju vrlo slični jedni drugima. Tek kada ostanu bez obaveza i kada na njih navali dosada i dokolica oni pokazuju svoje pravo biće. Većina ljudi na planeti besomučno gleda TV, video, sedi za kompjuterom, igra igrice, spava, pije ili se drogira. Tako obuzdava ono vrcavo malo JA koje traži da se zadovolji sadržajima i koje vuče na gore. A svi smo mi jedno malo JA jedan mali krug koji je nastao iz jednog razloga, iz jedne potrebe, iz jedne dokolice. Jer i sex je ternutak dokolice u kojem se spoje dve različite čestice satkane od poprečnih niti čestica koje čine njihovi preci, slučajni poznanici, prijatelji … Nalik na paukovu mrežu.

Početni krug kada se probudilo malo JA, kada smo se, kako se to kaže, rodili u okruženju nekih ljudi koje se zove porodica. Zapravo se probudila jedna uspavana kosmička čestica i krenula na svoju putanju jer je neko tome pridao značaj. Ideji rođenja, stvaranja, začetka nečeg novog. A ta putanja može imati smer kretanja na desno kao kazaljke na satu i na levo. Suprotno od smera kretanja pojava u prirodi.

Ta čestica je sve samo ne slaba. Ona je kompaktna, složena, gotovo savršena. Ona već sve zna samo treba da se na svojoj putanji uveri da je to tako kako je u njoj zapisano. Prvo što se desi je da niko u njenoj okolini i ne pomišlja da je ona takva. Zapravo obrnuto: misle da je slaba, da ništa ne zna, da ništa ne oseća i da sve treba da je naučimo. I da, što je najgore, od nas zavisi kakva ona treba da izgleda, na koga da liči. Počinje borba oko nje od onog trenutka kada je ugledamo. Počinje projekcija naših misli i osećanja.
Kakvo osećanje izaziva novorođenče? Osećanje nežnosti koje treba pružiti. To je prva informacija koja izlazi iz nas. Na putu formiranja nečeg što se zove snaga ili samopouzdanje. Na putu izgrađivanja ličnosti neispunjenost tog malog kruga stvara čoveka koji hrli da stekne kako puno materije, tako puno snage. Da ovim velikim krugom pokrije onaj mali neispunjeni.
I tu se pojavljuju jedan neprijatelj koji ima dva lika i zovu se: agresija i slabost. One stoje jedna naspram druge. Osetiti sopstvenu snagu i sopstvenu nežnost u odnosu na sebe i svoje bližnje. Biti u manjem ili većem stepenu u određenoj sferi i imati nekoga sa kim se kompenzuje, u potrebnom trenutku sfera slabijeg intenziteta. Tkanje naše putanje kroz život izgleda relativno lako do ovog najšireg kruga. Stalno postoji borba sa nekim ili nečim što pokušava da nas umanji, unizi i pokaže nam da zapravo nismo ništa veći od one čestice na početku. A mi se opiremo, dižemo, padamo, težimo da budemo veliki. I dođemo na kraju do toga da smo veliki kao ovaj najveći krug.

Tu u tom najširem krugu provodimo najviše vremena. Po njemu se najduže vrtimo. Ova horizontalna veza blokira put na gore. Preseca taj zdravi odnos snage i nežnosti. Kao sablja kida taj nevidljivi lanac ljubavi i afiniteta. Ulazimo u neko svoje naličje u negativ postojanja. Vičemo, urlamo, skloni smo svađi, čak i udarcu. Da bi posle kratkotrajnog pražnjenja došlo do osećanja praznine, teške tuge, očaja što uopšte postoji biće kao ja. Ne znam da li je vidljiva ta površina koja svojim oštrim presekom kao da preseca rast svega na gore, ali svi mi uletimo u sferu građenja svoje moći tako što ne kontrolišemo agresivnost koju primamo i dajemo i što na nečiju slabost odreagujemo sažaljenjem. Ili se, što je još gore uvučemo u sažaljenje kao mamac za pecanje onih koji će nas sažaliti. Pred agresijom i slabošću nežnost i snaga se ne povlače ali se neverovatnom brzinom troše. Ako to ne shvatite u pravom trenutku ništa neće ostati za ono vaše malo, posebno „JA“ koje vas stalno zove iz neke vaše dubine. A vi ga ne čujete od nečije galame, suza, žalopojki…
To je najteže preplitanje koje treba držati pod kontrolom da ne dođe do zplitanja unutrašnjih niti i stvaranja klupka koje je nerazmrsivo. Lako je voleti bez obaveza. Naročito ako je ta ljubav prema mlađima ili starijima od sebe. Ako ta ljubav kao obavezu ne obuhvata materijalnu zavisnost, vaspitanje i obrazovanje. Ako odgovornost spada samo na onoga ko više voli emotivni naboj ponekad dovede mozak u stanje blokade da se na pravi način reaguje. Jedino što treba slušati su impulsi. Impuls kao unutrašnji glas koji nas povlači na jednu od četiri strane sveta u svakome od nas. Da ne postanemo marionete na kanapu. Agresivnost u nama i našim najmilijima je čudno biće koje je teško kontrolisati. Koje se hrani nezadovoljstvom, koje pokreće bilo koji nedostatak vremena, novca, ljudi, hrane. Zapravo se po tome razlikujemo: usled neostvarenog zadovoljstva koje traži naše malo „JA“ neko vuče u agresiju, a neko pada pod naletom slabosti. Kod svih koji očekuju da to malo „JA“ zadovolji neko drugi. Da ispuni naše stanje dokolice. Većina ljudi kada ono nastupi prvo se hvata za telefon ili za daljinski umesto da se uhvati za malo „JA“.
Kada nema snage da se izvuče na gore treba se umiriti i uvući u svoju nežnost. Znači opet na početak. Korak po korak graditi svoju snagu sve do onog trenutka kada više ispred sebe ne vidiš isečenu površinu kao sebe presečenog u struku. Kada svojom gimnastikom, zvukom ili linijom uspeš da izvučeš sebe izbegavajući udar ovog negativnog talasa kako spolja tako iznutra.

Većina ljudi stane na ovom najširem preseku. Ostane da se vrti po tom širokom krugu ne videvši ništa osim širine koja je zapravo površina ili površnost našeg bića. Ako zamislite sebe kao sunčev zrak koji i pored oblaka i kiše uspe da se probije do vas i da vas ozari i ogreje uspećete da probijete ovaj vaš široki krug i da se izdinete iznad sebe i iznad drugih. Ako uspete da odolite uticajima spolja osetićete sebe i povratiti kompaktnost svog bića. Najširi krug je kao najveći otvor vašeg bića. Isto tako predstavlja trenutak najvećeg iskušenja vas samih. Tada se osećate u svom razvojnom putu najmoćnijim, gordim, nadmenim, velikim. Osećaj da ste uspeli, da ste veći od drugih prosto vas zaslepi da mislite da nema boljeg i sposobnijeg bića od vas samih. A to je najčešće samo jedna od miliona stvari kojoj ste vi posvetili sebe. Pri tom verovatno zapostavljajući one ostale pozitivne čestice u vašem krugu. I pošto ste se napumpali kao balon do kraja, a otvoreni ste jer vas izgrađeno samopouzdanje čini oslobođenim svakog straha počinjete da pucate. Tu tek počinju vaša iskušenja. Sasvim je u redu to čemu ste se posvetili, to što ste uspeli, to što se radujete svom uspehu. Ali kad vaša unutrašnja radost preraste u vašu bahatost stvoriće se milion situacija koje će vas kušati da ostanete takvi kakvi jeste. Ono što je uspeh je da zapravo tu radost pretočite u mir i mudrost. Da odolite strahu koji će vas kidati nemilosrdno iznutra. A odolećete mu ne tako što ćete ga zgurati u petu da ga ne vidite. Od toga će vam izaći samo novi žulj na stopalu. Naravno vi ćete reći da je to od novih cipela iako su vam bile taman kada ste ih probali. Strah je čudna biljka u nama koja pušta korenje, raste kao puzavica. Što joj se više opirete ona vas sve više spopada. Izaziva u vama umor u rano jutro posle deset sati spavanja. Izaziva migrene, lupanja srca, krstobolju, kancer. Prepuštanje strahu, kada ga osetite da se budi u vama, stvara osećanje mira i slobode. Pustite ga da vas povuče na dole. U svojim mislima napravite vizuelizaciju najgorih mogućih dešavanja koja provocira vaš strah. To je kao prepuštanje virovima reka. Čula sam od ljudi koji se pre svega nisu plašili straha u sebi, da su se prepuštali viru reke i da ih je on izbacivao na površinu. Strah je onaj ko davi ljude u rekama života. Strah blokira, parališe, sputava kako misao tako kretanje i delanje. Kada se u nama probude ljubomora, gnev, mržnja, osveta, stid, strah, tuga… opustite se i pustite se. Nemojte reći nisam ljubomoran a uraditi stotine stvari po kojima je jasno da to jeste. Pustite se u svojim mislima i recite „‘al sam bre glup, al’ sam se uplašio“. Samom sebi. Kada počne da vas spopada gordost, samoljublje, veličina, moć, snaga. Priznajte sebi da ste ništa. Ona ista nežna mala čestica koja se samo poigrava vrteći se po krugovima koje su tvoja ili moja životna putanja. Ono malo „JA“ u nama čas kmeči: „jadan ja mene niko ne razume, ne voli…“ ili pak: “ ma ja sam najpametniji, ja sve znam…“ Uspeh je kontrolisati to malo „JA“ u padanju u ove dve krajnosti. U prepoznavanju tog malog „JA“ u drugima, i pružanju pravih zadovoljstava. Kao što detetu date čokoladu. Tako morate sebi naći neku novu čokoladu, igračku koja će vaše mezimče u vama samima umiriti. Ako to ne učinite sve se završava na ovom velikom krugu. Završavate svoj put i padate u materiju. Završićete svoj put na nekom od groblja a iza vas neće ostati ništa. Ništa po čemu bi vas pamtili i tako biste nastavili svoj život kroz neku samo vašu misao, reč, delo. Neka to bude i sarmica od zelja ali napravljena vašom idejom kako niko do tada nije pravio sarmice. To može samo u stanju mirnoće i osećanja kompletnog svog bića.
Za početak nacrtajte tačke vas i vaših bližnjih. Mame, tate, prijatelja, dece. I vidite gde se vaše klupko zamrsilo. Ko je koga uvukao u igru „jadan ja“ tako da ne osetite vaše „ja“. I polako razmrsite ono što se da razmrsiti. Ponekad je potrebno i pokidati niti. Pauka to nikada ne zaustavi da na drugom mestu stvara svoju mre`u a nas kao da nervira ta njegova upornost.

Ovako izgledaju putanje onih koji nisu izblokirani sopstvenim nezadovoljstvom pa tako druge ne uvlače u njega. Svako si gleda svoju rabotu i svoj ćef. Bez potrebe da nekoga ugrozi na tom putu. Puno malih zadovoljnih „JA“ čini prostor oko njih lepršavim i laganim. Tlo oko njih prima svaku ideju kao dobro seme.

Puno nezadovoljenih bića koja su jedno uz drugo šire taj bezdan i gledano iz ptičije perspektive na tom prostoru stoji crna rupa u koju niko ne bi ušao. Puno mraka, težine, koja nikome ne treba i te čestice se vrte jako dugo po onom najširem krugu tražeći krivca u drugome za sopstveno nezadovoljstvo. Zapravo su zatvorili dotok zdrave energije iz njih samih. Zapravo su zamračili sve oko sebe i ne usuđuju se da u to pogledaju. Dok se ne umore i vrate u materije. Uzaludan put za njih same ali to opet može biti dobra lekcija za one koji hoće da uče, da idu dalje i više svojom putanjom.
Sve ovo pišem i crtam iz čiste dokolice. Da ne bih nikoga pozvala na kafu i stvorila iluziju da bez te osobe ne mogu da živim, a meni je samo dosadno da budem sama. Ko pije kafu sam zna o čemu govorim. Kafa je tu da da nas rasani, da nam ugreje ruku i grlo pre no što nešto uradimo i izgovorimo. Ali prvo treba smisliti šta to hoćemo da izgovorimo. Tako je lepo ćutati sa nekim uz jutarnju kafu, ali je još lepše ćutati sa sobom i biti srećan. Srećan jer si osmislio svoje minute, sate, dane bez poštapanja sa nečijim fizičkim prisustvom.

Umesto što vam neko gleda u šolju zagledajte se u sebe i u svoju dubinu. Oslušnite ono vaše malo „JA“.

Videćete sa mukom izgrađenu piramidu naopačke. To je sve ono što ste radili tako što eto treba, mora se, zarad drugih, a kao zbog sebe. Videćete gomile opranih sudova, ispeglanih košulja, potrošenog novca, pređenih kilometara… Sve to je vaše malo „JA“ izguralo sa vama jer to je tako normalno da se radi. Ali ono i dalje zapomaže i traži nešto svoje. Nešto posebno što će ga odvojiti od svih običnih i svakodnevnih obaveza sa strašću koja postoji kada se juri na ljubavni sastanak. Kada se ne vidi ništa osim želje koja teži da se zadovolji. Kada zaboravite da jedete, pijete, spavate, gledate tv i pijete kafu. Ako to uspete, da izađete iz ovog površno najvećeg kruga počeće da niče vaša nova piramida.

U njoj će se vaše sfere okretati daleko sporije, ali preciznije sa jasnije definisanim ciljem. Onu fizičku snagu koja se dosta potrošila na putu materijalizacije vas samih zameniće mentalna snaga. Sve što tada ostane iza vas, bila to kuća, drvo, priča, igračka, imaće vrednost piramide. A vi ćete na kraju stati u isto ono malo „JA“ i pogledati sa zadovoljstvom ceo put na dole.

Tada se vaša priča završava. Tu gde u jednom trenutku osetite zadovoljstvo, mir, radost i mudrost sopstvenu što ste odoleli svim iskušenjima i istrajali kako u opštem tako u posebnom nema više razloga, a ni snage da vaša čestica ide dalje. Tada će se možda na sasvim drugom kraju planete roditi ili probuditi neka nova. Nezadovoljno malo „JA“ koje vi čačkate odozdo da se izdigne i proba sve : materiju i ideju.

Da pobedi pre svega sebe i na kraju stane u jednu tačku i kaže : „Da mi nije mene bilo bi mi strašno dosadno“.