25.03.2020. 8h Tišina.

25.03.2020. 8h

Tišina.

Vladimir Horovic  – Klavierabend.

Puštam da jutro vodi ono što izbaci youtube.

I ovako ne vodim više svoju priču. Niko od nas. Prepušteni smo onome što čujemo. Idemo za informacijom koju dobijamo iz sata u sat. Idemo, stojimo. Idemo, stojimo.

Kao da je globalna informacija da treba da naučimo da slušamo. Poslušanje čoveka se izgubilo u multikomunikaciji. U razmeni informacija koje su u jednoj sekundi mogle da se pošalju i prime nastao je informatički haos. Kao da se sada haos dekonstruiše i stvara novi informatički kodeks ponašanja srazmeran onome što realno čovek treba da primi i da daje. Postala sam, verovatno kao i drugi, ali govorim o sebi jer nemam dokaza, informatička cev, metube, koja naspram sebe traži youtube da istrese i prosledi ono što nailazi pritiskajući dugme: podeli. Olako, bez mnogo osećaja. Samo klik. Bez zadrške i pitanja: da li to onom drugom treba? Da li je to njegova mera stvari u ovom trenutku ili uopšte? Da li je trenutak za deljenje bilo čega? Da li je moguće ignorisati primljenu poruku i ne uvrediti onoga ko je šalje? Da li je neophodno poslati odmah nekom drugom istu poruku? Od deset primljenih možda je jedna ili nijedna za deljenje. I pitanje: kome?

Juče sam gledala film Stalker Andreja Tarkovskog. Prijatelj mi je poslao poruku na viber koja nije htela da se otvori. Zatim još jedan prijatelj, drugu poruku. Odgovorila sam: „Neće“. Da se otvori. Jer ni ja nisam htela da se otvorim za primanje humoreske gledajući takav film. Na moj odgovor i jedan, i drugi su nastavili da šalju poruke. I one se nisu otvarale. Taj trenutak me je naveo da pomislim da možemo da zatvorimo prijem viškova i slanje i prosleđivanje istih. Zagađujemo se viškovima: informacija, hrane, dešavanja, akcije, pametovanja, umnih igrica, lažnih humorističkih sadržaja iza kojih se krije naša tuga i naš strah. Zasmejavamo jedni druge. A nemamo hrabrosti da kažemo: da plašim se. Da tužan sam, što nam se sve ovo dešava. Osciliram od tog osećanja tuge do kikota i cerekanja nekoliko puta u toku dana primajući poruke koje su namenjene da zatrpaju tugu. A kada isključim informacije tuga i dalje ostaje kao jedina informacija. I zašto ne bi bila? Ona prati gubljenje nečega. A ja upravo osećam da sam izgubila jedan život koji više nikada neću imati. Ne kažem da je on bio savršen. Naprotiv. Bio je baš pun nezadovoljstva i nemogućnosti da promenim više od onoga što bih želela. I ta tuga je normalna. Jer iza nje stoji strah. Da li ću i kako ću živeti dalje? Kad kažem ja, mislim mi, svi mi koji preživimo. Ali je suviše nadmeno da kažem mi, i pomalo smešno. Jer i ovoj izolaciji očito je da postojim samo ja. I to ja doživljava promenu, najveću do sada.

guest
0 Komentari
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare