(Lečenje od sebe)
Mirjana Lukić Mirhana u svojim pseudodnevničkim prozaidama, sa naglašenom lirskom linijom, povezuje muziku, retrospekciju, opservaciju i osamu stvarajući sugestivno štivo naglašene emotivnosti i nenametljive mudrosti. Postepeno se pisanje, ipak, otkriva kao vid svespasavajuće i moćne literoterapije. Česti motivi melanholije (tužne sreće) deluju kao motivacija za samosvojno stvaranje. Ovako nadahnuto pisanje čini se kao sirotinjska sudbina posle koje sledi bogata nagrada u vidu oblikovanja vanserijski zanimljivog minimalizovanog ličnog sveta. Bogati kontrastima, ovi zapisi pročišćuju.
Motivi besmisla i bezizlaza, paradoksalno, govore da je čoveku stvaraocu upravo smisleno kad mu je besmisleno i da nađe najpogodniji izlaz u trenutku kad se čini da je sve bezizlazno. Osoba u bezizlazu zna i oseća mnogo više od onoga ko ne veruje da bezizlaz ne postoji. Stvaralac s vremenom postepeno dobija oblik školjke u koju se uporno sakriva. Trauma se, tako, doživljava kao poseban dar. Trauma je piščev stan, njegov kutak, posebno odelo i naročiti pogled na svet. Stvaranje je za stvaranje izazvano traumama čvrsto vezan kao za subinski oklop. Upravo zbog takvog utiska sudbinske vezanosti, mi verujemo stvaraocu. I više od toga. U tome pronalazimo i delove svojih osujećenosti i ostrašćenosti. Hrapavosti naših života postaju naši dragoceni mitovi i naše bogomolje.
Čemu bežati od neuroza. One nas tim više proganjaju. To nam saopštava ovaj dušopis. Dnevnički subjekt Mirjane Lukić neurozama uporno i hrabro ide u susret. Neuroze su nam potrebne da bi se potpunije opisalo kako ružno izbija iz nas baš u ime posebne lepote. Lepo nikako ne može da nas poružni, ali poznavanje ružnog može i te kako da nas oplemeni. Izvitopereni oblici naše psihe traže skrovište u novim poznanstvima. Glavna junakinja raznovrsnošću i bogatstvom slika ukazuje na moć raznolikih unutrašnjih istraživanja čiji se ishodi nikada do kraja ne znaju. Međutim, svako izobilje nameće nova omeđenja. Izobilje osećanja omeđeno je granicama ljudske osećajnosti. Ne može se beskrajno osećati, kao što je teško osećati beskrajnost. I upravo ta težnja za opisivanjem i hvatanjem unutrašnjeg beskraja čini da se ovi zapisi čitaju naizust, a posle se dugo, dugo proživljavaju i trajno odjekuju. Tako prisustvujemo malom emotivnom čudu. Simetriji asimetričnog, neposrednosti posrednog, suštinski ljudskom, beskrajno ljudskom, međusobnom približavanju i prilagođavanju. Upozoravajuća tiha ugodnost neprestano lebdi na stranicama ovog rukopisa. Kao da ste na neizvesno vreme pored vatre dok napolju besni oluja. Ta trajno privremena ugodnost čini da se sećamo naših arhetipskih pećinskih života. Tako se pri čitanju nekako sirotinjski sklupčamo, a svakako emotivno razobručimo. Ovi zapisi su puni magije koja može da vas nepokolebljivo ušuška i priljubi uz sebe, natera da se razbaškarite u svojoj školjci, sabije vaš nemir do rasprsnuća, sakrije neurozu, a iznedri neprolazno verovanje u moć reči. Reči drugih u sebi i svojih kako punoćom odzvanjaju kod drugih. Čitajući ove zapise, nailazimo na mnoštvo slika koje podsećaju na praslike našeg detinjstva i početničke nesigurnosti. To u nama izaziva ponekad autodestruktivne nemire. Ali „život je proza – dan je pesma”. Na taj način prozaični život neumoljivo postane svakodnevna pesma. Junakinja dnevnika je povučena u svoj kutak, ali nas poziva da obavezno izađemo iz svojih skrovišta i vrednujemo život iz svoga ugla. Pisani sigurnim istraživačkim i lirskim instinktom, ovi zapisi vode istraživanju unutrašnjeg savršenstva. Pisanje jeste nesumnjivo oblikovanje vlastitog gnezda. Nema čoveka kome će biti ugodnije u tuđem gnezdu. Refleksivne i lirske beleške Mirjane Lukić Mirhane, nasuprot tome, uspevaju da nam pomognu da bolje oblikujemo i prepoznamo svoje gnezdo. Da ga do te mere prilagodimo sebi da nam čitanje postaje posebni nenadoknadivi vid trajno delujuće terapije. Upravo kao da stanujemo u toplom i ugodnom staništu dok oko nas besni nevreme. I lečimo se od sebe.
2020. godine Dr Dobrivoje Stanojević