Popravljam-pregled

Tišina

Vladimir Horovic, Klavierabend.

Puštam da jutro vodi ono što izbaci youtube. I ovako ne vodim više svoju priču. Niko od nas. Prepušteni smo onome što čujemo. Idemo za informacijom koju dobijamo iz sata u sat. Idemo, stojimo. Idemo, stojimo.

Kao da je globalna informacija da treba da naučimo da slušamo. Slušanje se izgubilo u multikomunikaciji. U razmeni informacija koje su u jednoj sekundi mogle da se pošalju i prime nastao je informatički haos. Kao da se sada haos dekonstruiše i stvara novi informatički kodeks ponašanja srazmeran onome što čovek realno treba da prima i daje.

Postala sam, verovatno kao i drugi, ali govorim o sebi jer nemam dokaza, informatička cev, metube, koja naspram sebe traži youtube da istrese i prosledi ono što nailazi, pritiskajući dugme: Podeli. Olako, bez mnogo osećaja. Samo klik. Bez zadrške i pitanja: Da li to onom drugom treba? Da li je to njegova mera stvari u ovom trenutku ili uopšte? Da li je trenutak za deljenje bilo čega? Da li je moguće ignorisati primljenu poruku i ne uvrediti onoga ko je šalje? Da li je neophodno poslati odmah nekom drugom istu poruku? Od deset primljenih možda je jedna ili nijedna za deljenje. I pitanje: Kome?

Juče sam gledala film Stalker Andreja Tarkovskog. Prijatelj mi je poslao poruku na Viber koja nije htela da se otvori. Zatim još jedan prijatelj, drugu poruku. Odgovorila sam: Neće. Da se otvori. Jer ni ja nisam htela da se otvorim za primanje humoreske gledajući takav film. Na moj odgovor, i jedan i drugi su nastavili da šalju poruke. I one se nisu otvarale. Taj trenutak me je naveo da pomislim da možemo da zatvorimo prijem viškova, slanje i prosleđivanje istih.

Zagađujemo se viškovima informacija, hrane, dešavanja, akcije, pametovanja, umnih igrica, lažnih humorističkih sadržaja iza kojih se krije naša tuga i naš strah. Zasmejavamo jedni druge. A nemamo hrabrosti da kažemo: Da, plašim se. Da, tužan sam, što nam se sve ovo dešava. Oscilujem od tog osećanja tuge do kikota i cerekanja nekoliko puta u toku dana primajući poruke koje su namenjene da zatrpaju tugu. Kada isključim informacije, tuga i dalje ostaje kao jedina informacija. I zašto ne bi bila? Ona prati gubljenje nečega. A ja upravo osećam da sam izgubila jedan život koji više nikada neću imati. Ne kažem da je on bio savršen. Naprotiv. Bio je baš pun nezadovoljstva i nemogućnosti da promenim više od onoga što bih želela. I ta tuga je normalna. Jer iza nje stoji strah. Da li ću i kako ću živeti dalje? Kad kažem ja, mislim mi, svi mi koji preživimo. Ali je suviše nadmeno da kažem mi, i pomalo smešno. Jer i u ovoj izolaciji očito je da postojim samo ja. I to ja doživljava promenu, najveću do sada.

Melanholija

Vidim je. Zato što je se prvi put ne plašim. Zapravo je prvi put puštam da me vodi. Kroz ovo, naizgled, bespuće.

Uvek sam najviše volela jutro. Onu izmaglicu koju diže topla zemlja u svom prvom izdahu zore. Ona nestane kao što nastane. Gotovo kao što traje duboki udah i izdah. Uhvati se uz buđenje bez sata, sa onim izrazom na licu koje ima samo dete kada se probudi. Na tom licu tako jasno i nevino piše: Ne znam. Ne znam kuda idem ovoga dana. I naizgled isti ritam koji detetu postavljamo u danu: duručak, ručak večera, aktivnosti, stimulacije, prođu svakoga dana drugačije. Jer dete vodi dan po svom impulsu života. Svakoga dana postavlja druga pitanja, izmišlja igre da zabavi sebe, a zabavlja i nas.

Bila sam Montessori vaspitač. Radila sam sa preko tri stotine dece. Imala sam tabele u kojima bih pratila njihova postignuća za aktivnosti koje im pokažem. Kolone u njima imale su nazive: video, probao sa greškom, uradio bez greške. Moja omiljena kolona bila je poslednja: uradio drugačije.

Može i drugačije. Sve naučeno može i drugačije. Sva znanja, informacije, tutorijali, know how, teorije, metodike, uputstva za upotrebu koja smo čitali, pamtili, učili, mislili o njihovoj primeni sa naporom da ne zaboravimo neki korak nisu bezvredna. Osim ako ne mislimo da ih i dalje ponavljamo bez greške. Greška je jedino ispravna. Greška je izmaglica koja se u rano jutro diže i koju treba udahnuti, duboko do dna utrobe, i izdahnuti polako. Dok se izmaglica diže, pred nama se otvara put: može i drugačije.

Kucam sa četiri prsta iako znam slepo kucanje. Zašto? Zato što je slepo kucanje bio kurs koji sam upisala misleći nekada da je korisno imati ga zbog posla koji mogu naći. Veština. Nevešto sam naterala sebe da taj kurs završim. Od deset, ostala su mi četiri prsta. Za to mi ne treba kurs. Tako nekako ide priča sa svim našim znanjima i naučenim obrascima života.

Imamo viškove koji nisu po našoj meri. Po suštini svakoga od nas. I ta jutarnja melanholija koju sada vidim bila je tu ceo moj život. Bežala sam od nje misleći da je depresija. Bežala sam u akciju od jutra do mraka. Godinama, decenijama. A ona bi ostajala tu i uvećavala se u meni pritiskajući me nežno. Tek kada bih sela da pišem, pustila četiri prsta da lete po tastaturi u nekom svom ritmu koji ne vodi moj um, nego upravo melanholija, naišlo bi olakšanje.

 Popila sam ozbiljnu količinu lekova protiv glavobolje u životu pokušavajući da zaustavim migrene. Otvarala sam ampule novalgetola i pila ih naiskap jer su jedino one mogle da me obore u san u kome sam zaboravljala ko sam i u kome bi nestala migrena posle dvadesetak minuta. Budila bih se kao nova. Kao dete. I tek tada počinjala dan po osećaju iznutra. Polako, i nežno prema sebi. Trebalo mi je skoro tri decenije da pročitam u sebi uzrok nastanka migrene. Utisci dana bi se nagomilali, češće lepi nego ružni, kojima nisam davala vremena da se otvore, kao jutarnja izmaglica. Nisam imala hrabrosti da u svaki od njih uđem, da zastanem i polako pogledam jedan kadar sopstvenog filma, kao što omiljenu kompoziciju ponavljam i slušam onoliko puta koliko je to biću potrebno. Samo za muziku sam imala strpljenja.

Moja melanholija je kao muzika. Ponavlja se, ulazi i izlazi, uvija, diže i spušta energiju moga bića u nekom ritmu koji je potrebno samo da pratim, kao dete koje posmatram dok radi nešto drugačije od onoga što sam ga naučila. To je poezija života. Time sada popravljam sebe.

 I lutam sad po svijetu tom

a ne znam dom gdje živi on

Kada bih samo mogla da znam zašto baš ovu pesmu slušam danas na repeat?

Na mom putu je stanica daleka.

Možda zbog ovog stiha?

Jedna zvjezda sa neba već je pala

jedna ljubav je umrla sa njom.

Ili zbog ova dva?

Idem kroz pesmu kao kroz šumu. A svaki stih je kao drveće pored kog prolazim.

Ulazim u pesmu kao u hram. Reči su molitva. I molitve sam naučila ponavljajući bez razumevanja. Na repeat.